Pretprazničko veče, topli i iskreni stihovi Alekse Šantića

Pretprazničko veče – topli i iskreni stihovi Alekse Šantića  topli i iskreni stihovi najbolje pokazuju da se najveća emocija krije u potpunoj jednostavnosti. Šantić piše iz srca, reči dolaze same, svaka nam je jasna i u nizu i u sledu. Njegove pesme pamtimo kao osećanje, koliko pesnikovo toliko i naše lično, jer se lako prepoznamo, jer se razumemo. I zato na ovaj najlepši praznik koji nas sutra čeka i današnji Badnji dan da se podsetimo Šantića i vatre uz ognjište, svog porekla, svoje porodice, da budemo dostojni onih koji su otišli i spremni za one koji dolaze.

PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku

Kandilo baca i sobu mi zâri.

Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,

I gluhi časi neosjetno teku.

 

Napolju studen. Peć pucka i grije.

Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,

I slušam kako granjem zamrznutim

U moja okna goli orah bije.                                                

 

Tako na vrata sumornog mi srca

Sjećanje jedno udara i čeka

Kô drug i sabrat, kao duša neka

Što sa mnom plače i u bolu grca.

 

Negda u take noći, kada otka

Pomrlom granju zima pokrov ledan,

Ova je soba bila kô vrt jedan,

Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

 

Kao i sada, pred ikonom sjaji

Kandila svjetlost. Iz ikonostasa

Suh bršljan viri. Lako se talasa

Izmirne pramen i blagoslov taji.

 

Sva okađena miriše nam soba.

Okolo žute lojane svijeće,

Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće, 

Radosni što je već grudanju doba.

 

Pod tankim velom plavkastoga dima

U peći vatra plamti punim žarom,

I sjajne pruge po ćilimu starom

Veselo baca i treperi njima.

 

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,

Pružio čibuk i dim se koluta;

Njegova misô nadaleko luta,

I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

 

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže

Kô simbol sreće, naša majka bdije;

Za skori Božić košulje nam šije,

I katkad na nas blage oči diže.

 

U to bi halka zakucala. – “Petar!”

– Usklikne otac – “On je zacijelo!

On vazda voli govor i sijelo –

Otvorite mu!”… – I mi svi, kô vjetar,

 

Trči i vratâ prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,

Tresući s ruha napanuli snijeg,

Javio bi se s fenjerom u ruci.

 

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,

Majka ga krotko susreta i gleda,

A on se javlja, pa do oca sjeda,

I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

 

Sva novom srećom ograne nam soba!

Na svakom licu sveto, sjajno nešto.

Sučući brke, stari susjed vješto

Počô bi priču iz dalekog doba.

 

I dokle prozor hladna drma ciča,

Mi svaku riječ gutamo nijemi;

Srca nam dršću u radosnoj tremi

Sve dogod ne bi dovršio čiča.

 

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,

Uzeo gusle u žilave ruke,

I glasno počô, uz ganjive zvuke,

Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…

 

Meni je bilo kô da pjesme ove

Svaki stih posta pun behar u rosi,

Pa trepti, sjaje, i meni po kosi

Prosipa meke pahuljice nove…

 

O mili časi, kako ste daleko!

Vi, draga lica, iščezla ste davno!

Pusta je soba… moje srce tavno…

I bez vas više ja sreće ne steko’…

 

Kandilo i sad pred ikonom tinja,

I sad je pozno predbožićnje doba;

Al’ gluha jama sad je moja soba,

A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam… U nijemoj sjeni

Nikoga nema… Sam, kô kamen ćutim.

Samo što orah granjem zamrznutim

U okna bije i javlja se meni…

 

No dok mi mutni boli srce kose,

Kô studen travku uvrh krša gola –

Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,

Ja čujem šušanj kô viline kose.

 

Gle! Sad se redom rasklapaju same

Sve knjige stare, snovi čežnje duge –

Miču se, trepte jedna pokraj druge,

I njihov šumor kô da pada na me.

 

Sanjam li? Il’ bi ovo java bila?

Iz rastvorenih listova i strana

Prhnuše lake tice, kô sa grana,

I po sobi mi svud razviše krila.

 

Sve se svijetle!… Sve u blijesku stoje!…

Jedna okolo kandila se vije,

A neka bolno, Kô da suze lije,

Pred slikom dršće mrtve majke moje.

 

Neke bijele kao ljiljan prvi,

Samo im zlatno meko perje grudi;

Neke sve plave, tek im grlo rudi,

Kao da kanu kap zorine krvi.

 

Neke mi pale tu na srce svelo,

Pa kril’ma trepte i šušte kô svila;

A jedna lako, vrhom svoga krila,

S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

 

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge…

I slušaj! Redom zapjevaše one!…

I glasi dršću, tresu se, i zvone,

Mili i sjajni kô luk mlade duge:

 

“Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!

Mi pjesme tvoje, i drugova sviju

Što svoje duše na zvjezdama griju

Sveta smo živa porodica tebi!

 

Mi kao rosa na samotne biljke

Padamo tiho na sva srca bona,

I u noć hladnu mnogih miliona

Snosimo tople božije svjetiljke.

 

Mi združujemo duše ljudi svije’!

Mrtve sa živim vežu naše niti:

I s nama vazda uza te će biti

I oni koje davno trava krije!

 

Prigrli ova jata blagodatna!

I kada jednom dođe smrti doba,

Naša će suza na kan tvoga groba

Kanuti toplo kô kap sunca zlatna”…

 

I akord zvoni… Sve u sjaju jačem

Kandilo trepti i sobu mi zari…

Iz kuta muklo bije sahat stari.

Ja sklapam oči i od sreće plačem…

 

Aleksa Šantić, 1910.

 

 

Povezane objave